Kuća bez temelja
Crtačka instalacija
Olovka na papiru
Razne dimenzije
2022.
Crtačka instalacija Kuća bez temelja narativna je kompozicija složenog i slojevitog karaktera kojom Ines Matijević Cakić izražava različita subjektivna iskustva. Oblikovana je od elastičnih niti razapetih u prostoru, postavljenih na nejednakim visinama i razvučenih u različitim smjerovima tako da čine isprepletenu mrežu linija. U sekvencama međuprostora nalaze se crteži, figurativni prizori detalja iz autoričina doma izraženi u olovci na papiru.
Inesin se dosadašnji umjetnički rad odlikuje snažnim autoreferencijalnim karakterom, a ta su obilježja vidljiva i u ovome radu. Razmišljanje o proživljenim situacijama, suočavanje sa svakodnevicom, neočekivanim i nepredvidivim pojavama, različitim oblicima emocionalnih stanja kroz simboličke se slike i motive odražava na svakom pojedinačnom crtežu i radu kao cjelini. Zadiranjem u intimne sfere privatnog i vizualiziranjem proživljenog, analiziraju se stanja, artikuliraju se nova razmišljanja i modificira se percepcija i doživljaj određenih osobnih sadržaja. Umjetnica svoje djelovanje doživljava kao prostor za kreativno preispitivanje kroz umjetničko stvaralaštvo.
Svaki je crtež u Kući bez temelja prizor iz umjetničina doma, a u pojedinačnom se detalju iščitava dublje promišljanje o nekoj životnoj situaciji. Kako sama naglašava, vlastiti dom doživljava kao svojevrsnu ekstenziju identiteta, što se može interpretirati kako dom obilježava i određuje osobni identitet ili pak kako se identitet najneposrednije otkriva i razgolićuje u okružju doma.
Problematiziranje spona privatnog i javnog prostora još je jedna od karakteristika ove crtačke instalacije. Sadržaj je projiciran na suvremeno društvo, svijet u kojemu su granice između područja privatnog i javnog sve labilnije, domovi postaju prostori čiji se segmenti u virtualnom okruženju dijele i pokazuju. Jedno od polazišnih točaka Kuće bez temelja jest sagledavanje i problematiziranje privatnog prostora doma i javnog prostora koji se, u ovome slučaju, reflektira u izlagačkom prostoru muzeja.
Dimenzija prostora važna je odrednica Inesina rada. Osim njegova figurativnog značaja, doživljavamo ga i kao fizičku komponentu u kojoj se materijalizira crtačka instalacija: raspored njezinih elemenata prostorno je ovisan, neispunjeni dijelovi postaju sastavni dio rada, a odnos punina i praznina neophodan je za vizualni doživljaj cijelog crteža. Istovremeno, crtačkom se instalacijom aktivira prostor, naglašavaju se njegove posebitosti, utišavaju nedostaci. Iako je Kuća bez temelja ciljano rađena za prostor u koji će biti postavljena, modularnog je karaktera pa se kao takva prilagođava svakom novom izlagačkom kontekstu.
Izloženi crteži u dijalogu su s prostorom i prostornom intervencijom od elastičnih niti, a međusobno se tematski nadovezuju i sadržajno prožimlju. Početna točka čitanja, crtež Staklene vjeđe, prikazuje komad namještaja u umjetničinom domu, stilsku vitrinu u kojoj se odražava unutarnji i vanjski prostor: vegetabilni motiv (lišće) i arhitektonski element (vrata). Crteži s istim motivima postavljeni su na način da asociraju na realno stanje u autoričinoj neposrednoj okolini. Slijedi crtež Onemogućen rast, slika masline iščupane iz zemlje s vidljivim korijenjem sa simbolikom dualnosti: korijenje označava čvrstoću i sigurnost, a istovremeno upućuje na moguću promjenu u krhkost i nestalnost. U crtežu Temelji uvećan je detalj korijenja, kao što je Uramljena ploha uvećan detalj vitrine, u vitrini je zgužvan papir. Papir je medij na kojemu se nešto bilježi, upisuje, na njemu su ispisane misli i različiti podaci namijenjeni trajnom čuvanju, ili pak crtice i note predodređene kratkotrajnosti. Obje situacije asociraju na protok vremena. Crtež nazvan Formatirana ploha prikazuje uvećan, prethodno spomenuti zgužvan papir kojeg dovodimo u vezu s plohom papira na koju se formatira arhitektonski ili građevinski projekt, a motivi arhitekture na nekoliko se mjesta ponavljaju u Kući bez temelja. Jedan od njih je stepenište s odmorištem. Stepenica vizualizira ideju uspinjanja, pomak prema gore ili spuštanja, u ovome slučaju do temelja kuće, baze, autoričina doma.
Sagledamo li cjelokupno umjetničko stvaralaštvo Ines Matijević Cakić, jasno je da njezini radovi nastaju u dijalogu s proživljenim osobnim iskustvom, pa je tako i Kuća bez temelja inspirirana privatnim okolnostima u kojima se umjetnica zatekla: situacijom kada su zbog adaptacije kuće u kojoj živi otkopani temelji, što se događalo istovremeno s pojavom epidemije izazvanom korona virusom i jakim potresom. Atmosfera neizvjesnosti i straha prenesla se s opće i na osobnu razinu, a vizualni zapisi materijaliziraju razmišljanja koja se javljaju u nepoznatim i bezizglednim situacijama.
Crteži olovkom na papiru velikog formata s motivima prostora u kojemu umjetnica obitava, detaljima interijera i vegetabilnim isječcima izrađeni su preciznim nijansiranjem tonova svjetla i sjene. Korišten je grafički papir koji dobro upija pigment olovke čime je naglašena mekoća crteža. Rubovi papira nisu obrađeni, kidani su rukom, neki preciznije a drugi grublje, na način da se ističu neravnine papira. Ovakvim pristupom potencira se priroda medija, crteža kao bazične tehnike kojom se bilježi prvotna zamisao i kojim započinje svako umjetničko djelo.
Crtački segmenti u instalaciji međusobno su povezani razvučenim elastičnim nitima koje djeluju poput linija povučenih u prostoru pa prostornu intervenciju doživljavamo kao oprostoreni crtež. Istovremeno, umjetnica gustom mrežom u sjećanje priziva dječje igre iz svog djetinjstva u kojima bi se uz brojalice saplitale niti u komplicirane forme iz kojih je bilo potrebno pronaći put ili iznaći rješenje za njihovo rasplitanje. Isto je tako u stvarnom životu potrebno naći rješenje u situacijama koje ponekad izgledaju bezizlazno. Asocijacija na dječje igre ludički je element kojim se ublažava težina realnog životnog iskustva.
Ines Matijević Cakić u Kući bez temelja sublimira teme kojima se već duži niz godina bavi u svom umjetničkom radu: govori o intimnom životnom prostoru, iznosi iskustva vezana uz dom i obitelj, problematizira emocionalno stanje straha, neizvjesnosti i nestabilnosti prouzročene nametnutim okolnostima na koje nije moguće utjecati. Fizičkim postavljanjem niti u prostor vizualizira ideju prolaza i pronalaska puta u nepoznatim i nesigurnim situacijama, što interpretiramo kao umjetničino razmišljanje na osobnoj razini, ali i razmišljanje o prilikama u društvu općenito.
Vilma Bartolić
