Crtačka instalacija Kuća bez temelja narativna je kompozicija složenog i slojevitog karaktera kojom Ines Matijević Cakić izražava različita subjektivna iskustva. Oblikovana je od elastičnih niti razapetih u prostoru, postavljenih na nejednakim visinama i razvučenih u različitim smjerovima tako da čine isprepletenu mrežu linija. U sekvencama međuprostora nalaze se crteži, figurativni prizori detalja iz autoričina doma izraženi u olovci na papiru.

Inesin se dosadašnji umjetnički rad odlikuje snažnim autoreferencijalnim karakterom, a ta su obilježja vidljiva i u ovome radu. Razmišljanje o proživljenim situacijama, suočavanje sa svakodnevicom, neočekivanim i nepredvidivim pojavama, različitim oblicima emocionalnih stanja kroz simboličke se slike i motive odražava na svakom pojedinačnom crtežu i radu kao cjelini. Zadiranjem u intimne sfere privatnog i vizualiziranjem proživljenog, analiziraju se stanja, artikuliraju se nova razmišljanja i modificira se percepcija i doživljaj određenih osobnih sadržaja. Umjetnica svoje djelovanje doživljava kao prostor za kreativno preispitivanje kroz umjetničko stvaralaštvo.

Svaki je crtež u Kući bez temelja prizor iz umjetničina doma, a u pojedinačnom se detalju iščitava dublje promišljanje o nekoj životnoj situaciji. Kako sama naglašava, vlastiti dom doživljava kao svojevrsnu ekstenziju identiteta, što se može interpretirati kako dom obilježava i određuje osobni identitet ili pak kako se identitet najneposrednije otkriva i razgolićuje u okružju doma.

Problematiziranje spona privatnog i javnog prostora još je jedna od karakteristika ove crtačke instalacije. Sadržaj je projiciran na suvremeno društvo, svijet u kojemu su granice između područja privatnog i javnog sve labilnije, domovi postaju prostori čiji se segmenti u virtualnom okruženju dijele i pokazuju. Jedno od polazišnih točaka Kuće bez temelja jest sagledavanje i problematiziranje privatnog prostora doma i javnog prostora koji se, u ovome slučaju, reflektira u izlagačkom prostoru muzeja.
Dimenzija prostora važna je odrednica Inesina rada. Osim njegova figurativnog značaja, doživljavamo ga i kao fizičku komponentu u kojoj se materijalizira crtačka instalacija: raspored njezinih elemenata prostorno je ovisan, neispunjeni dijelovi postaju sastavni dio rada, a odnos punina i praznina neophodan je za vizualni doživljaj cijelog crteža. Istovremeno, crtačkom se instalacijom aktivira prostor, naglašavaju se njegove posebitosti, utišavaju nedostaci. Iako je Kuća bez temelja ciljano rađena za prostor u koji će biti postavljena, modularnog je karaktera pa se kao takva prilagođava svakom novom izlagačkom kontekstu.

Izloženi crteži u dijalogu su s prostorom i prostornom intervencijom od elastičnih niti, a međusobno se tematski nadovezuju i sadržajno prožimlju. Početna točka čitanja, crtež Staklene vjeđe, prikazuje komad namještaja u umjetničinom domu, stilsku vitrinu u kojoj se odražava unutarnji i vanjski prostor: vegetabilni motiv (lišće) i arhitektonski element (vrata). Crteži s istim motivima postavljeni su na način da asociraju na realno stanje u autoričinoj neposrednoj okolini. Slijedi crtež Onemogućen rast, slika masline iščupane iz zemlje s vidljivim korijenjem sa simbolikom dualnosti: korijenje označava čvrstoću i sigurnost, a istovremeno upućuje na moguću promjenu u krhkost i nestalnost. U crtežu Temelji uvećan je detalj korijenja, kao što je Uramljena ploha uvećan detalj vitrine, u vitrini je zgužvan papir. Papir je medij na kojemu se nešto bilježi, upisuje, na njemu su ispisane misli i različiti podaci namijenjeni trajnom čuvanju, ili pak crtice i note predodređene kratkotrajnosti. Obje situacije asociraju na protok vremena. Crtež nazvan Formatirana ploha prikazuje uvećan, prethodno spomenuti zgužvan papir kojeg dovodimo u vezu s plohom papira na koju se formatira arhitektonski ili građevinski projekt, a motivi arhitekture na nekoliko se mjesta ponavljaju u Kući bez temelja. Jedan od njih je stepenište s odmorištem. Stepenica vizualizira ideju uspinjanja, pomak prema gore ili spuštanja, u ovome slučaju do temelja kuće, baze, autoričina doma.

Sagledamo li cjelokupno umjetničko stvaralaštvo Ines Matijević Cakić, jasno je da njezini radovi nastaju u dijalogu s proživljenim osobnim iskustvom, pa je tako i Kuća bez temelja inspirirana privatnim okolnostima u kojima se umjetnica zatekla: situacijom kada su zbog adaptacije kuće u kojoj živi otkopani temelji, što se događalo istovremeno s pojavom epidemije izazvanom korona virusom i jakim potresom. Atmosfera neizvjesnosti i straha prenesla se s opće i na osobnu razinu, a vizualni zapisi materijaliziraju razmišljanja koja se javljaju u nepoznatim i bezizglednim situacijama.

Crteži olovkom na papiru velikog formata s motivima prostora u kojemu umjetnica obitava, detaljima interijera i vegetabilnim isječcima izrađeni su preciznim nijansiranjem tonova svjetla i sjene. Korišten je grafički papir koji dobro upija pigment olovke čime je naglašena mekoća crteža. Rubovi papira nisu obrađeni, kidani su rukom, neki preciznije a drugi grublje, na način da se ističu neravnine papira. Ovakvim pristupom potencira se priroda medija, crteža kao bazične tehnike kojom se bilježi prvotna zamisao i kojim započinje svako umjetničko djelo.

Crtački segmenti u instalaciji međusobno su povezani razvučenim elastičnim nitima koje djeluju poput linija povučenih u prostoru pa prostornu intervenciju doživljavamo kao oprostoreni crtež. Istovremeno, umjetnica gustom mrežom u sjećanje priziva dječje igre iz svog djetinjstva u kojima bi se uz brojalice saplitale niti u komplicirane forme iz kojih je bilo potrebno pronaći put ili iznaći rješenje za njihovo rasplitanje. Isto je tako u stvarnom životu potrebno naći rješenje u situacijama koje ponekad izgledaju bezizlazno. Asocijacija na dječje igre ludički je element kojim se ublažava težina realnog životnog iskustva.

Ines Matijević Cakić u Kući bez temelja sublimira teme kojima se već duži niz godina bavi u svom umjetničkom radu: govori o intimnom životnom prostoru, iznosi iskustva vezana uz dom i obitelj, problematizira emocionalno stanje straha, neizvjesnosti i nestabilnosti prouzročene nametnutim okolnostima na koje nije moguće utjecati. Fizičkim postavljanjem niti u prostor vizualizira ideju prolaza i pronalaska puta u nepoznatim i nesigurnim situacijama, što interpretiramo kao umjetničino razmišljanje na osobnoj razini, ali i razmišljanje o prilikama u društvu općenito.

Vilma Bartolić

The post Kuća bez temelja 2022 appeared first on Ines Matijević Cakić.

Moju obitelj čine dvoje malene djece i suprug. Svakodnevno stvaramo svoj dom u Osijeku promišljajući različite modele kako si osigurati kvalitetan život i prostor u kojem živimo i koji bi zadovoljio sve naše potrebe.

Naš obiteljski život započeo je u malenom stančiću koji smo nakon nekoliko godina zamijenili nešto većim u kojem trenutno živimo. Tijekom narednih godina nastavili smo potragu za još većim životnim prostorom. Uronili smo u različite računalne mreže i ostvarili komunikaciju s brojnim agentima nekretnina te brojnim privatnim prodavateljima koji koriste različite modele oglašavanja. Obilaženje brojnih stanova za prodaju i susreti s njihovim Vlasnicima stvorili su jednu novu sliku našeg grada. Vlasnici stanova, vrlo često mladi ljudi na putu su za nastavak života drugdje, u Zagrebu, Njemačkoj, Austriji, Skandinavskim zemljama… Ili su to njihovi roditelji budući da su im djeca otišla te im žele financijski pomoći… Nemaju potrebu za velikim stanom, nemaju za grijanje, režije, imaju ovrhe.

Kroz našu obiteljsku potragu dobili smo priliku sagledati grad „iznutra“. Ta nova slika ovoga grada plaši, čak zastrašuje. Iako, naoko, bi se moglo reći da je upravo sada „pravo vrijeme“ za mladu obitelj da si priušti komforan stan u Osijeku, budući da su cijene nekretnina niže nego ikada, u meni se probudila sumnja da kupimo stan u gradu u kojem nestaju domovi i životi, a nastaju novi ogromni napušteni prostori koji gube značenje, funkciju i vrijednost.

Slika grada „iznutra“ akromatska je, odzvanja prazninom i tišinom kojom plove fragmenti nečijih života uronjeni u odbačene osobne predmete, namještaj, prašinu.

U radu Mrtva priroda promišljam sliku grada „iznutra“ i nedoumice koje su proizašle iz ideje značenja doma s jedne strane i istovremenog odlaska, putovanja i života negdje drugdje s druge strane. Tu novu sliku grada „iznutra“ u crtežima Mrtva priroda dovodim u relaciju s mojim doživljajem doma i životom koji se odvija kroz suživot s dvoje male djece.

Naš dom pretrpan je dječjim potrepštinama i igračkama koje su posvuda. Igračke su u našem stanu svojevrsni označitelji našeg doma. Kroz dječju interakciju igračke kao označitelji poprimaju značenje, potiču maštu, kreativnost, vode nas u neke druge zamišljene svjetove, međutim bez ljudske interakcije one su neobnovljiva mrtva priroda koja nestaje.

Rad Mrtva priroda sastoji se od tri crtačke tonske studije u olovci dimenzija 150 x 150 cm. Na pojedinim crtežima pojedinačno su prikazani motivi igračaka (drvena kućica za lutke, drvene tračnice, papirnati avion). Ti motivi igračaka odabrani su budući da promišljaju igru putovanja, a njihov prikaz u prirodnoj veličini unutar predimenzioniranog kadra sugerira prazninu i napuštenost. Motivi na ovim crtežima prikazani su iz gornjeg rakursa i u galeriji se izlažu oslonjeni na pod i o zid čime provociraju značenja dislokacije, i perifernu relaciju naspram uobičajene pozicije promatranja.

Ines Matijević Cakić

The post Mrtva priroda 2019 appeared first on Ines Matijević Cakić.

Crtež Portret s kosom proizlazi iz susreta moje umjetničke prakse sa živim iskustvom majčinstva. Majčinstvo promatram kroz susret s Drugim koji mi donosi trasformativnost identiteta i stvara nove potencijalne relacije s mojim stvaralaštvom.

Portret s kosom svojevrsna je memorabilija na značajan događaj u mome životu, prvo šišanje moje sedmogodišnje kćeri Nole. Ovaj je rad vizualna subjektivizacija iskustva koja je proizašla iz istraživanja Noline i moje intersubjektivnosti, našeg zajedništva, komunikacije, procesa identifikacije, prepoznavanja i priznavanja.

U Portretu s kosom iz pozicije majke istražujem i preispitujem kulturološke stereotipe vezane uz poimanje kose kao atributa ženstvenosti, ljepote i rodnog identiteta. Kroz umjetnički čin u ovom radu, nametnute stereotipe pokušavam udaljiti od vlastitog poimanja ženskog bića, baš kao i moja kćer, no isti nam se objema stalno vraćaju sa svakim novim pokušajem.

Rad je oblikovan kroz dijalog slike i teksta. Slikovni dio ovoga rada izražen je kroz motiv portreta moje kćeri koji sam skicirala u frizerskom salonu za vrijeme iščekivanja njezinog prvog šišanja. Isti portret potom je interpretiran linearnim crtežom na platno. Linije su u ovome crtežu satkane od Noline ošišane, odbačene, kose. Ovim je činom iskazana dvojakost, istovremeno udaljavanje i približavanje. Tekstualni dio ovoga rada interpretiran je u tehnici digitalnog tiska. Kroz sadržaj teksta izraženi su moji kratki dnevnički zapisi u kojima bilježim složene procese prihvaćanja nvoh životnih iskustava, preispitivanje mojih vlastitih očekivanja i kulturološki učahurenih ideala.

Ines Matijević Cakić

The post Portret s kosom 2017 appeared first on Ines Matijević Cakić.

Ines Matijević Cakić: Matriksijalne priče

Matriksijalne priče studija su vlastitog drugog stanja kroz devet tonskih crteža koji ocrtavaju preokupacije umjetnice, istraživanje ženskog pisma/jezika u umjetnosti i njegovu poziciju. S druge strane, kontekst u kojem radovi nastaju prebacuje težište iz teorijsko-istraživačkog u osobno, u prvo lice.

Postlakanovska teorijska literatura, francuskog feminstičkog kruga oko Julije Kristeve, Luce Irigaray koja upisuje žensko tijelo u postojeći društveni sustav umjetnosti, utjecala je u velikoj mjeri na oslobođenje ženskog govora i rađanje novog diskursa. Kroz Matriksijalne priče, otvaranjem umjetnice prema vlastitim stanjima tijela i samoanalizi, žensko tijelo i stanja postaju govoreći subjekt. Subjekt koji prepoznaje jezik može i govoriti, a mora govoriti jer tako jedino može opstati.

Postfeministička teoretičarka Julija Kristeva smatra da jezik proizvodi svijet, izgovara ga i reproducira, stvarajući opnu simboličkog unutar koga se subjekt prepoznaje u jeziku te mora reproducirati taj sistem u procesu osamostaljivanja kako se ne bi vratio u prostor predsubjektnog. Jezik, pa tako i subjekt, nije neutralan ni u ovom radu, pri čemu je ženska pozicija jasna. U fokus devet priča (devet mjeseci trudnoće) umjetnica postavlja vlastito golo žensko tijelo, svoja nemaskirana osjećanja, razmišljanja, intimnost, ljubav i nedoumice. Ona je posve unutar kruga, ima svoje mjesto u sistemu jezika koji sama kreira i u kojem govori s pozicije Subjekta. Naravno, i više od toga, izvan njega njezino jouissance progovara i drugima “Piši sebe! Tvoje se tijelo mora čuti” (Cixous). Postavlja se ovdje pitanje zašto se mora čuti, a odgovor nije zbog razbijanja granica primarno muškog sustava jezika, društvena transgresija nije motiv. Jezik kojim govori umjetnica način je da prevlada vlastita stanja, matrica kroz koju je slobodna govoriti istinu. Način na koji je pušta iz sebe jest govor pokriven teorijskim diskursom, promišljanjem vlastitog stanja, vođenjem dnevničkih zapisa, koncentriranjem, preispitivanjem i likovnim minucioznim radom koji joj pruža zadovoljstvo govora.

Intersubjektivnost i kontekst drugog stanja autoricu stavlja u poziciju za umjetničko istraživanje i djelovanje. Gravidnost postaje potencijal za kreativni govor u prvom licu. Time rad koji je usmjeren na vlastito stanje postaje način za samooslobađanja i djeluje terapeutski. Primijenjeno umijeće odličan je spoj čiji je rezultat devet self-imagea u devet različitih faza koje poput ogledala reflektiraju stanja koja umjetnica prolazi kroz trudnoću. Umjetnica uspostavlja diskurs sa samom sobom, a pokušavajući pronaći prostor za sebe, uspostavlja odnos s djetetom odnosno prema djetetu.
Autoričin je govor složen, u njemu ima čitljivih i teže dokučivih mjesta, simbola i elemenata iz njezina stvarnog okruženja što čine kolaž emocija, stanja i riječi koji ga opisuju; crteži su zaokružene cjeline od kojih svaki predstavlja po jedan mjesec.

Fiktivno i stvarno, priroda i artefakt, privatno i javno, prisutno i odsutno, disciplina i kaos dihotomije su koje čine svaku od ovih cjelina. Višeslojnost jezika, tumačenja, značenja i mogućnosti načini su na koje umjetnica nalazi ono barthesovsko zadovoljstvo u jeziku.
Autoričin je rukopis prepoznatljiv u liniji, motivu; iako složen, on je tečan, razumljiv, čitljiv, ali ton koji crtežu autorica dodaje ozbiljan je, težak. Težište se prebacuje s opisivanja stanja na emociju koju tonski crtež neizbježno ostavlja. Poput stranica dnevnika koje blijede, na mjesece trudnoće pada pomalo melankolična patina. Sav proces i sav trud obavijen je nekim sada već prošlim vremenom. Sav trud da se osvijesti stanje, da se zabilježi i arhivira, ostavlja nam grafički dokument o prolaznosti, rastu i promjeni. No promjene koje autorica doživljava vezano uz svoje tijelo i stanja postaju generatori nove umjetničke prakse koja se usmjerila prema samoj sebi, prema unutra, prema subjektivnom iskustvu. Time ovo žensko pismo ponavlja tezu da je tijelo jezik.

Umjetnica Mary Kelly u svom poznatom radu Post-Partum Documenet bavi se kontinuiranim praćenjem vlastitih stanja kroz prikupljanje i bilježenje stanja djeteta, dobivenih mjerenjem i proučavanjem. Dnevnički način bilježenja i korištenje teksta kako bi se artikuliralo osobno svojstven je i Ines Matijević Cakić, no njezini se materijali ne sastoje od vanjskih objekata kao instrumenta za stvaranje novog umjetničkog sadržaja, već od ogledanja unutrašnjeg svijeta, recikliranja subjektivnog, imaginarnog, svjesno i nesvjesno prikupljenog materijala, građe za konstruiranje novog sustava reprezentacije. U njezinu je radu utjecaj Lacanove psihoanalize i njegova koncepta “faze ogledala” prebačen s materijalnih vanjskih atefakata iz majčine sedmogodišnje arhive (Kelly pelene, analni otisci, benkice, škrabotine) na intersubjektivni arhiv. Bez obzira na materijal koje umjetnice koriste, rezultat je osvjetljavanje uloge žene kao umjetnice i majke. Trudnoća i majčinstvo i još ono nešto (“Ona nije u cijelosti tu. Ona je sasvim tu. Ali postoji još nešto”, Lacan, 1999.) kroz rad Ines Matijević doprinos su vrednovanju (umjetnosti) majčinstva, koje je toliko potrebno u samim trenucima dok traje; držanje pozornosti, fokus i ogledalo načini su na koje umjetnica pridonosi učvršćivanju sustava vrijednosti, pritom stavljajući samu sebe u kritičku poziciju. Svaki crtež za sebe čini zasebnu tematsku jedinicu: iščekivanje, prekid, ljubav, identitet, kontrola, identifikacija, razdvajanje, među kojima su Oblik i Ime materijalniji vanjski svjedoci promjena koje se u svijesti umjetnice izmjenjuju. Dočim stroj za šivanje u procesu identifikacije postaje “strojem za življenje“.

Koliko je nesvjesni i simbolički jezik blizak autorici vidljivo je u grafičkoj stilizaciji i motivima, primjerice, haljinama kao obliku citiranja majka – kći. Sličnost sa svojim majkama što je vučemo kroz život može nas ljutiti, ali se radujemo kad je pronađemo u svojim kćerima. Matrica po kojoj nam je oblikovano tijelo ili lice, koju razaznajemo u pokretima, u boji glasa, gestama, ipak je vidljivija drugom.

Bez velikih riječi, umjetnica u Matriksijalnim pričama pravi inventuru specifičnog perioda svojega života, nalazi vlastiti okvir i mjesto unutar te slike.

Davorka Perić

Kratki uvod u Matriksijalne priče ili

devet slika u jednoj slici Ines Matijević Cakić

Umjetnik danas posve sigurno nije više ono mitsko biće, osamljen sa svojim djelom, jedno drugom dajući i znajući vlastito značenje samodostatno u svojoj samorazumljivosti. Moglo bi se reći, pozicija je posve suprotna navedenoj. Dakle, umjetnik je u nekom središtu, u okruženju što ga čine koncentrični krugovi gustih slojeva raznih utjecaja, pritisaka, izazova estetsko-teorijske, ali i etičke naravi, onoga što su nekad teorije umjetnosti i o umjetniku i o njegovu djelu, kao samosvojnim bićima, nazivale sekundarnim utjecajima. Protiv toga okruženja, pojednostavljeno nazvanog i društvenim ili socijalnim, umjetnik se ne može, a umnogome i ne želi boriti, jer tu borbu već dugo smatra društvenom, pa i subjektivnom utopijom. Iluzije o vlastitim subverzivnim moćima odavno su izgubljene, štoviše, upravo su te okolnosti one što na umjetnika djeluju arsenalom mnoštva vlastitih diverzantskih taktika i strategija.

Ali ako su te društvene okolnosti naoko ili stvarno neprobojne i neslomljive, gdje dakle umjetnik može tražiti i nalaziti prostore svojih sloboda, i ne samo sebi nego i nama, onima drugima?.

Moguće su mnoge solucije. Na primjer, i ne slučajno, ova, naoko nemoguća i proturječna biti stvari – naime, da u prostoru mnogih ideja nedodirljivih društvenih konvencija koje ga čine svojim zarobljenikom i taocem pronađe mjesto gdje je karika tog lanca najčvršća i da ju snagom i moćima vlastita djela pretvara u vlastitu dobit i korist svoje slobode. A to se može samo ako se i kada se svi svoji životni i umjetnički potencijali stave u namjenu samoodržanja kao egzistencijalne i samooblikovanja kao estetske, ali i etičke kategorije.

Pomno oblikovati svoj slikarski svijet duboko uronjen u narav sebe kao čovjeka, u narav vlastita bića oslobođenog tereta velikih ideja i ideologija, dakle slobodan u svijetu, ali slobodan i od tog svijeta, svijeta tiranije slobodnog izbora u kome je, usput, gotovo sve zabranjeno, umjetnik se okreće sebi i svojim najdubljim intimama. Za umjetnice, dakle već samoodređene i imenovane rodno/spolno, te su intime upravo to, rodno i spolno. Toj vrsti umjetnosti pripada ili je umjetnica te umjetnosti, ili svijeta te umjetnosti, dakle posebnost općeg i u tome posebnost pojedinačnog, Ines Matijević Cakić.

Ako je, dakle, riječ o umjetnici koja će vlastiti subjekt spola ili roda tražiti i otkrivati u okovima i lancima svoga zarobljeništva u svijetu društveno okoštalih konvencija, pa i onih feministički etabliranih stavova, te u tome tražiti prostor vlastitoj slikarskoj praksi kao logičnom pravcu kretanja, odmah je upozoriti kako Ines Matijević Cakić nije ta umjetnica. Taj bi pravac za nju bio crta manjeg otpora, olaka i tanka. Ne razbija ona konvencije po načelu provokacije, destrukcije i diverzije kako djelom tako i stavom, već se prihvaća onog mnogo težeg i kompliciranijeg puta, puta koji promišlja sebe kao misao, ideju i teoriju konteksta, ali i vlastite umjetničke prakse koja tim idejama, stavovima, postupcima i ponašanju daje umjetnički oblik. Ili, kako će napisati u svojim dnevničkim bilješkama odnosno tekstovima koje treba čitati kao dnevnik: „Istraživanje vlastite subjektivnosti kroz crtanje i kreativni proces koncipiranja ovog rada pridonijeli su razumijevanju brojnih pitanja koja su mi se kao majci dvogo-dišnje djevojčice, trudnici i umjetnici otvorila, a odnose se na složene majčinske osjećaje, senzibilitete, ljubav, nervoze, afekte, strah, kontrolu, na pitanja o vlastitom umjetničkom identitetu. Kroz Matriksijalne priče težila sam sveobuhvatno prihvatiti sentimentalne osjećaje i krajnosti multipliciranih raspoloženja odvajajući se od pretpostavke da su subjektivnost i majčinstvo u suvremenoj umjetnosti sramotni“.

Ines se Matijević Cakić neskriveno i otvoreno „odvaja“ od zadatosti pretpostavki zadrtih oblika tradicionalnih društvenih konvencija i njihove ultimativne volje, ali i više od toga, ona se odvaja i od postavki radikalnih oblika feminističke volje koje, dakako, poznaje i gotovo im je naklonjena uživajući u blagodatima širine kojom te spoznaje otvaraju horizonte moguće i želje-ne slobode, ali ipak ne i toliko da bi im robovala ili, preciznije, nekritično služila. Iz toga teorijskoga svijeta uzima ono i onoliko koliko u njima vidi mentalnu, intelektualnu i emotivnu korist.

I to su, kako mi se čini, okviri i dimenzije društvenog konteksta koji ova umjetnica s više ili manje volje prihvaća jednako koliko i odbija. Time se otvara i zatvara jedan svijet, onaj racionalni i intelektualni, ne dakako bez emocionalnih dimenzija, te otvara jedan drugi ili još jedan u Jednom, umjetnički svijet Ines Matijević Cakić.

To je svijet koji umjetnica oblikuje i stvara kao „svoj“ slikarski svijet, svijet koji nastaje razmišljanjem, pri čemu je to razmišljanje duboko uronjeno u emocije. Nije to samo putovanje kroz blagodati arkadijske majčinske osjećajnosti, prije bi to bilo putovanje kroz Scile i Haribde mnogolikih i nadasve proturječnih osjećanja što obuhvaćaju svijet Ines Matijević Cakić kojoj su se kao „majci dvogodišnje djevojčice, trudnici i umjetnici otvorila, a odnose se na složene majčinske osjećaje, senzibilitete, ljubav, nervoze, afekte, strah, kontrolu, na pitanja o vlastitom umjetničkom identitetu.“

Slikanje kao razmišljanje – „slikam razmišljajući ili obratno, razmišljam slikajući“, kazala bi umjetnica – prepoznajemo u svim oblicima njezine izlagačke prakse odnosno profesionalne karijere, i onda kada je to jedna slika među mnogim drugima i drugih autora, slika u prostornom ambijentu galerije, slika u različitim medijskim solucijama izvedbe. Dakle, u svim svojim izlaganjima, u smislu „umjetnik izlaže sebe, a ne svoju sliku“, Ines Matijević besprijekorno je dosljedna neupitno podcrtavajući svoja estetska i etička načela. Moglo bi se pitati nije li ovo preuzetno moraliziranje? Jest, ali te kriterije i kategorije uspostavila je sama umjetnica, zato ih i provjeravamo. Ne zbog sumnjičavosti, nego nastojanja da ovo slikarstvo shvatimo. Konačno, pišući na primjer, kataloške podatke, shvatio sam kako su biografski podaci više od životopisa, to je cjelina u čijoj su istoj ravni rođenje, stjecanje obrazovanja, radna iskustva, izložbe, samostalne i skupne, kao umjetničko iskustvo, cjelina jedna i nedjeljiva. Samo kao primjer, slike na skupnim izložbama (Biennale), samostalna u Waldingeru, prethodna u Puli i konačno ova pred nama najbolji su primjer koliko je ova umjetnica precizna kada je riječ o svakom njezinu izlasku i izlaganju u javnosti.

Opet možda preuzetno, čini mi se da je, koliko god svako od prethodnih izlaganja bilo precizno, temeljito, promišljeno i konačno ostvareno kao konkretna umjetnička praksa u svakom od medijskih izbora, ovaj ciklus pod nazivom Matriksijalne priče do sada vjerojatno najopsežniji i najcjelovitiji slikarski projekt u koji se ova umjetnica upustila. Čak ako ostavimo po strani činjenicu da je to dio njezine doktorske teze, a što znači da je u projekt uloženo mnogo od znanstvenih metodologija, koncept izložbe kristalno je jasan u svojoj umjetničkoj čistoći i samostalnosti. Ako samo malo i posve indiskretno zavirimo u naslove poglavlja kojima je pripremala završna i izvedbena rješenja svoje prakse, poput Osobno razumijevanje subjektivnosti majčinstva u susretu s umjetničkom praksom, Osvrt na radove Bez naziva – rad posvećen Noli i Imaginarni bestijarij, Prema Matriksijalnim pričama, Majčino mišljenje i njezino tijelo, Likovna koncepcija, Interpretacija crteža i potom nazivi devet crteža koji su sadržaj ove izložbe, jednake veličine – rundeli promjera 140 cm, u tehnici olovke na bijeloj podlozi te naziva 1. Iščekivanje, 2. Prekid, 3. Identitet, 4. Kontrola, 5. Ljubav, 6.Identifikacija 7. Oblik, 8. Ime i 9. Razdvajanje, jasno je u koliko je složen i zahtjeva projekt ušla umjetnica. Ima smisla i razloga opet se pozvati na riječi umjetnice kako bi njezine misli, u riječi, ali i slici, potvrdile svoju neupitnu jasnoću: „Kroz radove Bez naziva – rad posvećen Noli, Imaginarnom bestijariju i Matriksijalnim pričama prevladala sam prisutnost osjećaja stida da kroz vlastiti umjetnički rad subjektivno prikažem vlastito iskustvo kroz prizmu umjetnice – promatračice, u susretu s majčinstvom i trudnoćom potaknula me je na promišljanje o procesu vlastitog transformiranja kroz trudnoću i majčinstvo, a s time i o mogućnostima za transformiranje moje umjetničke prakse koja se otvorila prema istraživanju subjektivnog iskustva majčinstva koje sam izrazila u Matriksijalnim pričama. Ovaj crtački poliptih izražen je u svojevrsnoj formi grafičke novele koja svoj narativ gradi kroz sabiranje i interpretaciju sadržaja proizišlih iz sinergije proučavanja psihoanalize, dnevničkih zapisa i vizualnih komentara kroz niz figurativnih crteža.”

U tome svijetu, svijetu kao prostoru kome su spolno/rodno feminističke teorije, ali i iskustvo drugih umjetničkih praksi itekako poznate, ona traži i nalazi mjesto svome umjetničkome biću i jednako tako, dakako, životnom biću, biću žene. Zajedničko jednom i drugom putu, ali i cilju, jest iskustvo, dobiveno znanjem, ali još i više ono stečeno, u životu i umjetnosti. I to je onaj put kada se razmišljanje slikajući, kao i razmišljanje pišući, ostvaruje kao djelo koje vidimo, gledamo, promišljamo, tumačimo, i zapravo je na djelu postupak i proces u nama koji gledamo identičan onome kroz koji je prošla i prolazi umjetnica. Na jednoj slici i svih devet slika. Medij, a ne tehnika crtanja i koncem, kroz koje su prošli i ovi crteži, metafora su jednako koliko stvarnost konkretne slikarske prakse, hegelijanske misli o „tihom tkanju duha” kojom se oblikuje cjelosnost civilizacije, ali u slikarskoj praksi Ines Matijević to je prije svega ono tiho tkanje kojim ona gradi cjelosnost vlastitog bića.

Vlastimir Kusik

The post Matriksijalne priče 2014 appeared first on Ines Matijević Cakić.

Naziv Mama ide u Zagreb preuzet je sa sićušnog pisamca koje mi je petogodišnja kćer Nola napisala prije mojeg odlaska u Zagreb. Pisamce sadrži samo tu jednu rečenicu i sićušno srce.

Mapa crteža Mama ide u Zagreb – arhiv susreta potaknuta je osobnim promišljanjem o doživljaju i značenju susreta s mojih dvoje djece, Nolom i Tomom, i materijalnim tragovima koje sam skupljala unutar četiri godine u svrhu arhiviranja tih trenutaka.

Prilikom mojeg odsustva iz doma, najčešće za vijeme poslovnih putovanja u Zagreb, djeci po povratku donesem mali poklon. Čini se da sitnica koju iščekuju služi kao pomoć djeci pri savladavanju razdvojenosti, ima značenje svojevrsnog ublažavatelja nelagode. S vremenom su Nola i Toma samoinicijativno počeli priređivati poklone meni.

Dječje poklone koji su postali označitelji naših susreta vidim kao svojevsni arhiv stvaranja interubjektivnog prostora, prelaznog prostora u dijadi majka – djete, prostora priznavanja i prepoznavanja drugoga i njegovih potreba. Susreti i pokloni tragovi su stvaranja naših neovisnosti, evidencija fizičke separacije prilikom koje se najčešće  posvećujem vlastitoj umjetničkoj praksi, a moja djeca imaju priliku za stvaranje životnog iskustva izvan moje majčinske prakse, njege i pažnje.

Rad je iskazan u obliku crtačke mape ustrojene od tonskih crtačkih studija dječjih poklona. Na izložbi je prikazan segment ovoga rada.

Ines Matijević Cakić, 2014.

The post Mama ide u Zagreb – arhiv susreta 2012 appeared first on Ines Matijević Cakić.

Ciklus Imaginarni bestijarij potaknut je komunikacijom i dijalogom s kćeri Nolom. Taj je rad vizualna interpretacija nastala kao rezultat istraživanja Noline svijest o sebi, njezina kognitivnog razvoja, razvoja percepcije, opažanja i njezine spoznaje. U svakodnevnim dijalozima Nola mi je često postavljala pitanja koja su i meni kao majci predstavljala izazov, poticala me na preispitivanje, kako djetetu objasniti i približiti svijet i okruženje o kojem i sama moram promisliti. Istraživanje sam započela u razdoblju Noline razvojne faze koju je francuski filozof Jacques Lacan u znanom eseju Stadij zrcala (1949) nazvao imaginarnom. Imaginarno prema Lacanu proizlazi iz prostora ogledanja, „zrcalnih slika“; u imaginarnom se grade svjesne i nesvjesne slike o sebi koje su, uglavnom, temeljene na vizualnoj percepciji. Potaknuta značenjem koje podrazumijeva razvoj percepcije, u ovom ciklusu radova istražujem granice između vidljivog, stvarnosti, pretpostavki i zamišljanja. Od niza fotografija koje su nastale kao rezultat bilježenja ovoga procesa za ciklus Imaginarni bestijarij i daljnju manipulaciju odabrala sam deset koje su za mene po svojoj strukturi predstavljale nedefiniranu znakovitost i poseban poticaj na kreativno promišljanje. Fotografije su zabilježene za vrijeme Nolinih i mojih razgovora; bilješke su proizišle iz njezina poticaja, kroz reakciju na njoj nepoznato i nelogično, a nazivi fotografija izravno iz njezinih pitanja: Gdje je dinosaur?, Gdje je tijelo jelena?, Gdje je namještaj?, Gdje je namještaj? II, Gdje je namještaj? III, Gdje je filodendron?, Gdje su šumske životinje?, Gdje su ptice koje lete prema nebu? I, Gdje su ptice koje lete prema nebu? II, Gdje su ptice koje lete prema nebu? III. Ti razgovori i jednostavna dječja pitanja potaknuli su me na promišljanje o situacijama i procesima čije se značenje podrazumijevalo, a zapravo ne znam jednostavne odgovore primjerene za razumijevanje dvogodišnjega djeteta. Kao mogućnost komunikacije i odgovore na njezina pitanja Noli sam ponudila odgovor u vizualnom obliku kroz isprekidane iscrtane obrise predmeta koje sam koncem aplicirala na prethodno digitalno otisnutu fotografiju na platnu. Te konture oblika naznačene su kao jedan od mogućih odgovora, otvorene su za unošenje dodatnih značenja i zamišljanja. Za te grafike moglo bi se reći da su vizualna interpretacija sinergije oblika proizišlih iz Nolinih opažanja i zapitkivanja i mojih vizualnih odgovora ponuđenih kroz konture imaginarnih oblika.

Ines Matijević Cakić

The post Imaginarni bestiarij 2011 appeared first on Ines Matijević Cakić.

U umjetničkom djelovanju moje dosadašnje preokupacije mogle bi se opisati nizom pitanja: Što je žena? Tko određuje definicije, položaje i odnose unutar društva? Gdje u suvremenom društvu prestaje biološka, a započinje kulturalna konstrukcija roda? Na koji način se artikuliraju odnosi između muškaraca i žena? Zanimaju me premještanja različitih povijesnih uzoraka, mitova i biblijskih priča, te oblika iz jednoga u drugi kontekst na način da odabrani uzorak citiram, transformiram, reinterpretiram, te režiran prevedem u neki drugi kontekst.

Pričama koje nalaze svoje polazište u Homerovoj Odiseji, Ovidijevim Metamorfozama ili pak Bibliji, pokušavam promijeniti kontekstualizaciju u odnosu na današnje vrijeme, suptilno se igrajući značenjima. U interpretaciji pisane riječi polazim od vlastitih doživljaja, te ih kombiniram s općim normama. Antičke bogove prikazujem kroz suvremene prototipove, a dramu svodim na narativnu genre scenu koja često aludira na poneki povijesni prikaz iste teme određenim ikonografskim znakom. Proučavajući priče biram one bliske vlastitim preokupacijama vezane uz prikazivanje ženskog roda kroz povijest, kao što su božice poput Venere (Mars i Venera), svetice pout Suzane (Suzana sa starcima) ili pak švelje koja očekuje svoga muža po povratku iz rata (Penelopa). Ovisno o konceptu rada vlastite interpretacije najčešće izražavam figurativnim prikazom eksperimentirajući s fotografijom, kompjuterskom grafikom i crtežom ili njihovim kombinacijama.

Crtež Mars i Venera interpretacija je istoimene rimske mitske priče koja se kroz povijest sve do našeg vremena često apostorira u kontekstu određivanja odnosa između dva spola. U originalu priča opisuje preljubnički čin Venere, boginje ljubavi, ljepote, plodnosti i spolnosti, i Marsa, boga rata.

U vlastitoj interpretaciji inspirirala sam se duhovitim prikazom Marsa i Venere slikara Jacopa Tintoretta. Tintoretto je prikazao trenutak razotkrivanja ljubavnika, koje je na djelu zatekao Venerin muž Vulkan, prije razotkrivanja Marsa koji je skriven pod krevetom, a na njega upućuje pas.

Događaj iz priče koji sam interpretirala sličan je Tintorettovom. Smješteni u šumovitom eksterijeru pas i dva lika raspoređeni su u dijagonalnoj kompoziciji. U središtu kompozicije pod drvetom nalazi se pas koji pilji direktno u promatrača. Na taj način pas otvara kompoziciju i simbolički u priču integrira promatrača koji postaje glavni krivac
za nevjeru. U drugom planu, psu s desne strane u rezigniranom razgovoru prikazani su Vulkan i pokajnička Venera.

Analitičnost forme crteža tehnički je izvedena prema planovima. Realistična forma u prvom planu postupno se prema zadnjem planu rasplinjuje gotovo do apstrakcije.

Ines Matijević Cakić

The post Mars i Venera 2010 appeared first on Ines Matijević Cakić.

Priča o Bambiju interpretirana je kroz figurativni crtež, svojevrsni autoportret. Na platnu, ovdje u funkciji crtačke podloge, linearnim crtežom izraženim kroz šivani trag konca, prikazana je žena (autoportret) koja nježno dotiče malo lane. Žena i lane prikazani su u nedefiniranom interijeru koji je popločen gotovo nevidljivim ornamentom bijelih ruža po zidnim oblogama (Slika 56). Ukupno 365 ruža sustavno je šivano godinu dana, svaka ruža ekvivalent je pojedinom danu te simbolizira nevidljivi majčin rad, majčinsku praksu i emocionalni angažman koji majka svakodnevno, odnosno kroz prvu godinu djetetova života, uputi djetetu i koji se od nje očekuje.

Ines Matijević Cakić

The post Bez naziva – rad posvećen Noli 2009 appeared first on Ines Matijević Cakić.

Ø100cm x 4 kom

 2007. – 2009.

U radu istražujem prostor kroz pogled i evidentiranje prostora iz različitih točki gledišta. Preispitujem mogućnosti preklapanja fotografskog mapiranja prostora I ideju vizualnog sažimanja slike u jedan kadar.

Anamorfoza „… je iznad svega preobličavanje oblika zaposjednuto projekcijom formi izvan njih samih, preoblikovanje nastalo krivljanjem koje sliku uobličava tako da može biti gledana s različitih točki gledanja, koje sliku preouobličava u njenu „drugu suštinu“ koja je istovremeno i pojavni oblik privida njene suštine, u zavisnosti od mjesta s kojeg se promatra.“ Branka Arsić (Pogled i subjektivnost, Beograd, 2000.)

The post Anamorfoza 2009 appeared first on Ines Matijević Cakić.

The post Penelopa 2008 appeared first on Ines Matijević Cakić.